|
|
| < | prosinac, 2008 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
OPIS BLOGA
Sve što vas zanima o rock glazbi prošlog stoljeća, naći ćete na ovom blogu... A čut ćete i neke moje priče i o biciklizmu, putovanjima i ...
Tko god doš'o,
dobrodoš'o!!
UPOZORENJE!
Ne kupujte kasete japanske grupe TDK. Ništa se ne čuje!
Ti si taj koji je došao kao posjetitelj broj:
hit counter
NAJ STRANICE,
LINKOVI I BLOGERI
Sanjin brlog
Skidajte stranu i novu YU glazbu
You tube
Ove godine postao sam planinar.
Kako sam ovih zadnjih pet mjeseci proveo, družeći se sa članovima HPD Zanatlija iz Osijeka, reći slike koje objavljujem na blogu.
Napravio sam fotoaparatom do sada preko 10.000 fotografija. Uglavnom su sve pohranjene u datoteku HPD-a na DVD-ima, kod gospođe Jasne. Dio istih objavljen je na službenoj WEB stranici HPD-a.
Kao što se vidi, okusio sam prvi planinarski snijeg na Omanovcu. Uostalom, i sve drugo je za mene prvi put, tako da neću ponavljati kao papagaj, da sam sve na slikama proživio i preživio prvi put.
Na Omanovcu sam *preživio* disco večer, gdje sam isplanirao obući se u kostim Elvisa Presleya. No, nisam mogao naći kostim glazbene legende, pa sam se obukao skromno, za razliku od drugih, koji su već nekoliko puta bili na takvom planinarskom partyiju.
Kao što se vidi, bilo je teško, ali nije mi žao. Te noći legao sam među zadnjima oko pola tri, a već u pola sedam bio sam na nogama. Da se prije mene nije ustao Picko, bio bih prvi na doručku, spreman za novu pješačku avanturu po snijegu Psunja.
Prirodne ljepote, ipak, ostaju u trajnijoj uspomeni, od zadimljenih prostorija i mirisa alkohola.
No, prije Omanovca, bio sam na nekoliko drugih izleta. Bio sam na šetnji po Baranji, na Darkovom putu...
... u Feričancima, na berbi grožđa...
... u Kutjevu na krštenju vina, gdje su nastupali Drele, Vid Balog, Zlatko Pejaković i Garavuše za 2.000 okupljenih planinara...
... na Bjelolasici i Bijelim stijenama, gdje sam doživio planinarsko krštenje, štapom po turu, kišu, maglu, vjetar...
Kao što se vidi, poslijepodne skoknuli smo sa Bjelolasice do mora, u Crikvenicu, gdje sam ispao notorna budala, jer sam pri narudžbi objeda uzeo deset s lukom, umjesto porcije s morskim plodovima...
... u Vukojevcima na kirvaju...
... na planinarskoj svinjokolji u Josipovcu...
...bio sam na još nekoliko planinarskih manifestacija. Zbog sveg tog zanemario sam odlaske u Krasković. Prošlo je više od pet mjeseci kako tamo nisam bio...
Ovaj dio bloga posvećujem Zvonku. Srdačan pozdrav Zvonku i svima onima koji ga poznaju!
Slijede slike, nastale u berbi grožđa kod Martina u Pištani, sa nekoliko mjeseci zakašnjenja. Izvini prijatelju moj, nisam imao vremena za unašanje novih postova na ovaj moj blog. Toliko sam se angažirao sa planinarima na obilasku hrvatskih planina i znamenitosti, da sam svaki slobodan trenutak izdvojio samo za planinarenje i druženja, da sam zapostavio neke drage trenutke iz drugog dijela mojeg života.
Planinarenje me je tako opustilo, da nemam vremena ni za privatan život. Sreća da sam i suprugu uvukao u isti raj, te tako šesto desetljeće naših života uljepšavamo zajednički, družeći se sa krasnim ljudima. Pozdrav svim planinarima cijelog svijeta. Druženje je zakon!?
Ima još slika. Međutim sve su one gotovo iste, jer su iz *rafala* fotoaparata. Nadam se da sam odabrao dobre slike!?
Ako se sjećaš koje fotografije, a želiš ju na blogu, javi mi. Žao mi je što nemamo zajedničke fotografije!
Samo nekoliko dana prije biciklijade učlanio sam se u HPD ''Zanatlija'' Osijek. Jako mi se svidjelo što već nakon nekoliko dana sa ostalim članovima mogu na jednodnevno druženje.
Evo kako je bilo:
Krenuli smo u 8:30 s lijeve obale Drave kod visećeg mosta.
Vozio je tko je kako mogao. Oni ''malo jači'' dali su si oduška i bentom uz lijevu obale Drave ''otperjali'' do prvog odmorišta u Belišću.
Oni ''malo sporiji'' a uporni, došli su na odmorište desetak minuta kasnije.
Na odredište stizali smo u grupama, nakon dobre okrepe u Belišću i Valpovu. Nisam znao da u centru Valpova ima tako dobrih kolača. (Toliko sam bio uzbuđen ovim druženjem da mi je nekoliko komada sa zličice palo na pod.)
A onda je bilo... Ma, slike će reći sve!?
Druženje je završilo kasno poslijepodne, nakon dobrog jela i pića, te raznovrsnih sportskih aktivnosti (plivanje, pikado, badmington, boćanje i frizbi).
Dogovorili smo se u Osijeku, na terasi hotela Osijek, o slijedećem izletu, odnosno slijedećoj vožnji biciklom.
Hvala novim prijateljima na ugodnom nedjeljnom druženju.
Ovo je prikaz putovanja na vrh Papuka biciklom.
Cilj sam ugledao jednog hladnog jutra, kojeg sam pješke krenuo od Mikleuša do Kraskovića. Tada nisam ni slutio u kakvu avanturu ću se uvaliti!?
Tog jutra družio sam se sa pticama, kukcima i šumskim životinjama.
Jedan srndać gotovo me preskočio!?
Šum lišća, cvrkut ptica i žubor riječice, koja se spušta niz strmine Papuka, najljepša su jutarnja pjesma.
Rijeku Voćinsku pregazio sam pomoću balvana. Imao sam sreće što su HŠ (Hrvatske Šume) tih dana uz obale rijeke rijedili šumu. Jedno drvo palo je niz obalu i ja sam ga teškom mukom pregurao preko vode. I tada sam prešao na drugu stranu. A tamo...
...trava do koljena puna jutarnje rose. Kad sam izišao na lokalnu cestu, koja je napravljena na staroj željezničkoj pruzi, gdje su tutnjali uskotračni vlakovi, bio sam mokar i uznojen od napora i jutarnje rose. Tada sam ugledao nju. Strah me obuzeo i oblio hladan znoj. Bio sam nekoliko trenutaka šokiran ugledanim prizorom. A biste li se i vi ustrtali?
Prošao sam kroz minsko polje!?
Za tren sam zaboravio na dabrove, srndaće, ptice i zelenu šumu.
Zbog panike, požurio sam dalje prašnjavim putem.
Trebalo je vremena da se smirim i ponovo oko sebe uočim čarobnu prirodu.
Onda sam osjetio umor. Sjeo. Jeo. I tada se rodila ideja: *Slijedeći put krećeš, budalo, biciklom prema onom bljesku na planini. Drž se sigurnih puteva, mine ostavi nekom drugom.*
Trebalo je dvadesetak dana za ostvarenje nove avanture. Ustao sam ujutro rano, sa spakiranim stvarima i novim biciklom krenuo sam na vrh Papuka, gdje se blješći kad sunce obasja kupolu radara.
Vlak je startao ujutro u 4.20 sati. Pun elana iskrcao sam se u Čačincima.
Popio jutarnju kavu, kupio potrebne namirnice, pozdravio prijatelje, koji su tog dana radili na zatvoru pruge prema Zdencima, sjeo na bicikl i pošao cestom put planine.
Prošao sam Vojlovicu, Humljane, Pišinu i došao u Slatinski Drenovac.
Kratki odmor pred naporan uspon. 16 kilometara prešao sam za četiri sata uzbrdo.
Uspon je bio težak. Gurao sam bicikl, jer nisam imao dovoljno snage u nogama, da savladam sve te uspone. Često stajao i odmarao, uživajući u ljepotama Papuka.
Da, toplo je. Oko jedanaest sati prijepodne, a ja u trenerci. U planini je još svježe. Obucite se, ako krenete mojim putem. Ljeto prži u nizini, planina je zaštićena šumom i hladnim potocima.
Kratak odmor na Jankovcu. Okrepa uvijek dobro dođe. Zatim nastavak puta.
Zadnji izvor pitke vode. Trebalo se opskrbiti tom tekućinom za slijedećih nekoliko sati.
Još malo treba izdržati. Nekoliko kilometara i stigoh do blještave kugle na jednom od vrhova Papuka.
Izlog u radu. Ima puno materijala.
Prvo o mom malom osobnom zadovoljstvu.
Ovo nije slika iz neke radiopostaje. To je moj kutak. Ima li tko više CD-ova?!
A kazeta?!
I gramofonske ploče su tu!
Ima se i DVD-a, video kazeta, knjiga i još MC kazeta. Sve puno uglavnom glazbom.
Sve je nastalo uglavnom na ovoj radnoj površini.
Sluša se glazba sa kvalitetne opreme (vidljivo iz priloženog). Pogledajte i zvučnike.
Nakon dvadeset godina posjetiio sam rodno selo mojih roditelja.
Fotografije, koje objavljujem na blogu, prikazuju ono što je od nekad veoma živahnog mjesta ostalo. Priroda je svoje učinila. Prekrila je sav trud i muku mještana i skrila svu ljepotu ljudskih napora, kroz stoljeća oblikovanu u petstotinjak domaćinstava.
Gotovo sam zaplakao kad sam ugledao što je ostalo od djela mojeg djetinjstva.
Sjećanja nisu mogla odagnati bol za nečim što sam proživio u svom djetinjstvu.
Nestali su ljudi, rodbina, prijatelji... Tu više nitko ne živi. Nema bunara sa tako hladnom vodom da su zubi trnuli dok sam ju pio. Nema voća, kojeg sam krao iz susjednih vrtova. Nema likova, kojih se uvijek rado sjetim, iako su bili različitih nacionalnosti, vjera... Nema moje Lise, Cvetka... Nema Lole... Nema Sive i njenih praščića... Nema cura, s kojima sam išao na igranke i potajice se ljubakao po seoskim štagljevima... Nema...
Starih slika nemam. Nestale su zajedno sa ljudima. Oni koji ih možda imaju nisu u mojoj dokolici, ne znam im adresu, niti broj telefona. Ako netko ima koju sliku Kraskovića prije devedesetih (prije tog blesavog rata), neka se jave u obliku komentara. Neka napišu broj mobitela, ostave e-mail adresu ili bilo kojim putem me kontaktiraju. Volio bih na ovom blogu objaviti i fotografije sela da se vidi kako je nekad izgledalo.
Valjalo bi sakupiti kraskovčane diljem svijeta, da se vide, dok su još živi i zdravi.
Nekad je ovdje bio bunar iz kojeg se pila hladna. Sada zjapi rupa prije skretanja za Kućišta. Vode u njemu nema. Provjerio sam bacajući kamen u njega, ali bućnio nije. Sa čime su ga zatrpali?!
Ulaz na katoličko groblje. Put do njega se i ne vidi. Da divlje svinje nisu na ostacima nekadašnjeg puta izrovale kaljuže, išlo bi se kao kroz prašumu. A tim putem nekad se išlo do Prevendi, a onda silazilo za Jošine.
U ovom dvorištu nekad sam se igrao sa Maricom, Blažom i Martinom. Tu u podrumu ubio se moj ujak, kojeg su dan ili dva prije ustrijelili zloćudni susjedi.
Pogled iz djedovog dvorišta. Na ogradi, koje više nema, zadnji put sam vidio svog đeda Šandora.
Tu je nekad bio Dom i još jedan bunar. Preko puta Nađovih. Kako se tu nekad igralo, tancalo, vrtilo u kolu, igralo kukunješće... Tu sam poljubio svoju prvu djevojku, ali ne kraskovčanku...
Raskršće kod zvonika.
Tu se skretalo u šumu, kod škole.
Ostao je dio spomenika, kod zvonika, gdje je bio još jedan bunar.
Krećem dalje niz selo. Pogled od zvonika prema Doljanima. Kuće su zarasle u korov i šikaru. Gdje sam nekad rado prolazio, pozdravljao redom sve, sada se plašim, čuo sam u blizini roktanje divlje svinje.
Još jedan bunar. Kod đed Miće. Sjećam se, kako su se tu okupljale dobre cure. I prašio taraban...
A prije Voznika Šumarija napravila lager drva. U dvorište đeda Đurice, čiju su cijelu familiju masakrirali susjedi iz sela, još veći lager drva...
... i začudo, čitava krušna peć!
Pogled niz Voznik. Tuda smo se nekad sanjkali. Uh, kako je đed Palika znao sa velikim saonama spustiti niz njega nas dvadesetak.
Bunar u dvorištu đeda Joškice. Oko njega sam se natjeravao sa jednom malom iz Beograda. Bila je to samo simpatija... na sreću!
Pogled prema Oldovištima. Desno se ide za Pušinu, a lijevo... bogami, ne znam kako se zove taj dio Kraskovića, ali znam da se tim putem može i danas do Humljana.
Most na Vojlovici. Još jedan pogled prema Kraskov'ćima.
Još je tu stari hrast. Polako vene za kraskovčanima. Gotovo se osušio.
Bio sam i na Kućištima. Evo nekoliko slika i slike jednog bunara iz tog dijela Kraskovića.
Ulaz na pravoslavno groblje.
Prepoznaje li netko svoju kuću. Ovo je jedino prepoznatljivo što se dalo uslikati.
Pitate se tko sam ja?! E, pa pogađajte. Imam samo pedeset i jednu godinu.
Svoj blog otvaram opisom velikog spektakla koji se dogodio jučer, 10.srpnja na "Srednjiki" u Osijeku. Naime, svi već valjda znaju da je Whitesnake došao u Hrvatsku, odnosno u Osijek.
Naravno da sam bio i to ovoliko blizu:
Bilo je lijepo.
Kartu sam dobio na poklon od kćeri i njenog dečka Tomislava. Hvala im za ovakav užitak.